31.03.2008., ponedjeljak
FLASHBACK
Da li je u ljudskoj prirodi tražiti sve više i više a imati osjećaj da propadaš ili se to samo meni događa? Nikako da upregnem onaj svoj dio mozga koji je zablokiran riječima koje sam davno čula...Nećeš uspjeti...Tko?Ti?Uspjeti?Nema šanse...kao da je to ostalo zapisano u mojoj podsvijesti. Ali čemu kriviti druge za svoje greške, nema smisla. Jako dobro znam za koje sam kriva i sad je došao red za naplatu starih dugova. Postala sam dio mase i to je ono što me ubija. Jedna od mnogih. Jedna od onih što rade, jedna od onih što voli, jedna od onih što želi a ne može imati...JEDNA OD...U biti, prihvatila sam normalan život i nikako se ne nalazim u tome. Uvijek mi se mora nešto događati a ulazak u neki ˝svijet odraslih˝ me samo približio većim problemima ali ne i boljim rješenjima. Govorim ko da sam tek izašla iz srednje a ne da radim već godinu i pol...Valjda me sad podsjeća ovaj ožiljak na mom licu na sve gluposti i krive poteze koje sam napravila. I to je ono što morati gledati svako jutro nakon što ustanem. Sebe. Sa upisanom greškom na licu. Kao da mi govori: Vidiš, na to su ti oni ukazivali. To si ti, to je tvoja neodgovornost...Nije velik ožiljak fizički, velik je u mojim očima jer predstavlja puno drugih stvari. Kao recimo, potrebu za promjenom. Promjenom stila života. Večeras radim plan za narednih pola godine. Mislim da ću uspjeti upregnuti onaj zablokirani dio. Nemam drugog izbora nego OSTATI i OPSTATI... ...jer ovaj svijet je džungla, a ja tu sigurno neću biti Čita...  L.L.O.(Long Live Optičari)   |
28.03.2008., petak
REBORN LIKE A PHOENIX...
Novi početak u starom odijelu, samo malo utegnutijem nego prije. Znate kako kažu, hell was full so I came back  Nakon mog svjetskog pada sa bicikla zbog pretjeranog napona  sretna sam što mi nije ništa osim nekoliko šavova i ožiljaka koji će ostati po licu ali će se malo primjetiti. Za sad sam na bolovanju, ali nadam se skorom povratku na posao (tko zna, možda me vrate na TRG gdje i pripadam) i guštanju u radu..Još jednom, VELIKO HVALA teti koja me vozila na hitnu to jutro i dečku koji me prvi pogledao pa skužio da sam se razbila za njega samo  i pohvala mojoj Sanji koja je to ratničko-stoički (tj.stojeći u hitnoj) sve podnijela. Danke, mala, legenda si! Eh, da, a teti se pardoniram zbog nanešene psihičke boli I tako, novi početak za sve... Zato ajmo sada svi jednu borbenu  KAD SE MALE RUKE SLOŽE, SVE SE MOŽE, SVE SE MOŽEEEE.....  |
